Tjelesno obrazovanje s namjerom
Cilj ove objave je da predstavi moje trenutno razmišljanje o Tjelesnom obrazovanju sa namjenom. Nije namijenjeno da vas uvjeri, kao čitatelja, da je ovo "pravi način" ili "jedini način" da pristupite tjelesnom obrazovanju. Ovo je objava koja će pomoći da pojasnim svoja mišljenja te da vidim da li su moja djela, prosuđivanja i odluke sukladna sa mojim razmišljanjem. Nadam se da ću se vratiti ovoj objavi tokom 2017. da provjerim, ispitam i izazovem sam sebe da li je to zaista slučaj.
Ukoliko tjelesno obrazovanje treba biti svrhovito, onda moramo biti jasni sa njegovom svrhom. Tokom posljednjih nekoliko godina naša svrha je prošla kroz nekoliko oblika, bila pod utjecajem mnogo različitih izvora, pogotovo vanjskih tijela. Pokušali smo da pronađemo nešto što odgovara našem kontekstu te smo se stalno razmišljali o tome i usklađivali ga. Poznajem članove svog odjela koji su smatrali da je ovo gubitak vremena. Ipak, ne smatram da je vraćanje osnovama, od kojih je i svrha jedna od njih, nešto što se može učiniti previše puta. Sva odjeljenja tjelesnog obrazovanja kojih se mogu sjetiti mogu izvući korist od povratka svojoj svrsi i ulaganju vremena u to da oktriju sve skrivene pretpostavke i razlike u mišljenju koje bi mogle omogućiti temelj za njegovo pojašnjenje. Naša svrha oko koje smo se složili je:
“Osposobiti djecu da se kreću po svojim vlastitim uvjetima.“
Kada imamo jasnu svrhu to onda pomaže da svrstamo sve pojedince što onda omogućava debatu i raspravu o mogućim načinima postizanju ove svrhe. U smislu sadržaja naše razmišljanje je razvijenije. Slažemo se da osposobljavanje djece da se kreću po svojim vlastitim uvjetima naš plan i program treba da obezbijedi učenje u četiri oblasti: tjelesnoj, kognitivnoj, društvenoj i afektivnoj. Pisao sam o ovome detaljnije ovdje i ovdje. Naredni korak je tu da potvrdi neke osnovne sporazume o sadržaju plana i programa koje ćemo koristiti za naše podučavanje.
Ova objava će se doduše više usredsrediti na okvir dostavljanja samog sadržaja. Ove misli su samo moje te djeluju kao principi koji vode moje odluke u mom podučavanju tjelesnog obrazovanja.
Igra s namjerom:
Igra je pravo okruženje za kretanje gdje možemo posmatrati djecu da vidimo kakvu podrška im je potrebna i šta su naučili. Bez postavljanja tjelesnog obrazovanja u igru da li gubimo rizik gubitka njegovog značenja? Igra je sami sebi svrsishodna i ne moramo opravdavati tjelesno obrazovanje putem postavljenih ciljeva, ishoda i mjerenja van samog sudjelovanja djece u aktivnostima. Daryl Siedentop je u Tjelesnom obrazovanju: Uvodna analiza smatrao sljedeće:
Igra je odgovarajuća klasifikacija za tjelesno obrazovanje, kako iz logičke tako i psihološke perspektive. Klasificiranje tjelesnog obrazovanja kao oblika igre jasno ga postavlja u perspektivu uz ostale osnovne institucionalizirane oblike igre - umjetnost, muziku i dramu (...) Ova klasifikacija omogućava nam da prepoznamo da su aktivnosti igrača golfa ili skijaša tokom vikenda (...) te popodnevnog igrača rukometa analogne sa onima slikara, člana amaterskog kazališta ili muzičara. Svaki od njih je u igri, u institucionaliziranom obliku igre te je samo da oblik igre koji razlikuje jedan od drugog.
Ipak, vjerujem da bi igra unutar tjelesnog obrazovanja trebala biti struktuirana i svrhovita. Treba da postoje jasni i tačni ishodi takvog učenja za svaku igru koja se igra ili predloženi zadatak kretanja. Igra u tjelesnom obrazovanju ne treba biti po pristupu "davanja lopte" već podučavanju kretanja ili sporta uz veoma struktuiranu okolinu igranja sa namjenom.
Svrhovita priprema:
Neka djeca imaju problema sa igrom, čak i u njenim najjednostavnijim oblicima. Kako bi pomogli djeci da pristupe igri potrebna je svrhovita priprema. Ovo je struktuirani razvoj tjelesne vještine kroz plan i program tjelesnog obrazovanja koji može omogućiti učenicima priliku da usvoje vještine ponašanja, kretanja kao i psihološke vještine koje povećavaju vjerojatnost tjelesne igre i cjeloživotne tjelesne aktivnosti. Postoji veza između uživanja, samoodređenja i procijenjene vještine. Svrhovita priprema se usredotočuje na unapređenje sposobnosti tjelesne vještine sa nadom unapređenja iste i podržavanja tih uslova u dječijem učešću u igri.
Postoje ona djeca gdje je učinak u igri jednako važan i kao učešće (ako ne i važnije za njih). U osnovi, namjerno vježbanje je aktivnost koja zahtijeva dosta truda i struktuiranih aktivnosti sa tačnim ciljem unapređenja vježbanja (u poređenju sa igrom) kroz određene zadatke koji su dizajnirani da prevaziđu trenutne razine slabosti. Zbog toga svako vježbanje mora biti namjerno, usmjereno ka unapređenju učinka, kreirano za trenutnu razinu vještine naše djece u kombinaciji sa istovremenim povratnim informacijama te repetitivno. Najefektivniji pristupi unapređenju učinka prate skupinu osnovnih principa vježbanja.
Početak i kraj svrhovitog tjelesnog obrazovanja je igra ali po mom mišljenju nije opći lijek za sve. Moramo posmatrati djecu pod našom skrbi kako se igraju i onda odlučiti kako ih najbolje podržati. Ovo je za mene izbor između svrhovite pripeme (kako bi ih se pomoglo da pristupe igri) i svrhovite vježbe (kako bi im se pomoglo da dodatno razviju svoju igru). Ovo je dinamičan i tečan proces kretanja od igre u vježbu ili pripremu te nazad u igru. Donošenje procjena i odluka na osnovu stalnog posmatranja i razgovora - ukoliko možemo omogućiti tjelesne, kognitivne, društvene i afektivne alate koji su potrebni djeci da se igraju sa svrhom onda smatram da ćemo biti korak bliže osposobljavanju ih da se kreću po vlastitim uvjetima.
Source: https://drowningintheshallow.wordpress.com/2017/01/07/purposeful-pe/
