Ljubav prema kretanju i podučavanju istog jer je ljudsko i prelijepo, puno svojih vlastitih značenja i vlastitih apsurdnosti, je nam uskraćeno. Morali smo se mučiti uzbrdo, kao Sizif, kako bismo napravili kretanje nešto što ono ne može biti. Zbog toga kretanje se nekad čini da nas izdaje, ne zato zbog toga što ono jeste, već zbog onoga što smo mi tražili da ono postane.

U svojoj prethodnoj objavi pisao sam o Tjelesnom obrazovanju sa svrhom. Naša usmjerena svrha je da "osposobimo djecu da se kreću po vlastitim uvjetima". Jednostavnim riječnikom - želimo djeci obezbijediti alate koji će im omogućiti da pristupe mnogim prednostima koje kretanje može donijeti u njihov život, uključujući kretanje i pokrete samo zarad samih sebe. To radimo na četiri različita načina:

• razvoj kompetencija kretanja (tjelesno)
• produbljivanje razumijevanja kretanja (kognitivno)
• izgradnja zajednice za učenje (društveno)
• uspostavljanje ponašanja za kretanje (afektivno)

Ovo nisu odvojene i izolirane oblasti učenja unutar tjelesnog obrazovanja ali jesu međusobno uvezane i uzajamno djeluju jedna sa drugom. Na primjer, ukoliko djeca nauče kako da podrže jedna drugu na jedan ljubazan, prijateljski ali izazovan način, onda će biti više onih koja to žele isprobati. Smatram da je ovo ključ za razvoj kompetencija kretanja. Zahtijeva uravnotežen pristup, vođen kroz posmatranje i razgovor oko toga koji je najvažniji za razvoj u datom vremenu. Ipak, bez pomaganja djeci da pronađu značenje u kretanju, da li je učenje koje primaju kroz četiri različita načina dovoljno da promijene navike i razviju zaljubljenost u kretanje tokom cijelog života? Stalno postavljam to pitanje ali još nisam pronašao odgovor.

Petar Arnold u radu Značenje u kretanju - sport i tjelesno obrazovanje smatra da ukoliko kretanje zaista treba biti smisleno i značajno onda treba biti više od "dijela stvarnosti za izučavanje kao način koji služi svrsi koja je vanjska od same sebe". Iako sam prilično siguran da će se većina nas koji podučavamo tjelesno obrazovanje ili radimo kao treneri u omladinskom sportu složiti sa ovim filozofskim mišljenjem, da li ikada idemo dalje od njega? Mi obično postavljamo svrhu tjelesnog obrazovanja kao "korisnog vježbanja", "kretanja kako ga razumijemo" i "aktivnosti kako uživamo u njima" ali da li je ovo zaista dovoljno dobro da prati sadržaj naših planova rada, pogotovo ukoliko imamo cjeloživotnu potragu sa svrhovitim tjelesnim i aktivnim stilom života van škole kao glavne ishodišne točke? R. Scott Kretchmar čvrsto vjeruje da to nije slučaj:

"Slabije vještine, loše navike kretanja, djelići znanja o zdravom životu ili prerađene informacije o nauci kretanja, oskudna upoznavanja su subkulturama kretanja - sve ove značajke toliko često označavaju skrbničke, intelektualne i afektivne pristupe koji djecu ostavljaju (...) u nemogućnost da istražuju ili djeluju kreativno (...) neopredijeljeno i nedirnuto (...) Djeca vježbaju iz same obaveze, uče nešto teorije kretanja, razumiju mehanizme zdravlja, malo se zabavljaju i onda, u jako mnogo slučajeva, brzo se vraćaju stvarima koje su obavljali ranije."

On sugerira da mnogo dublje razine značaja van tri uobičajena fokusa naših časova tjelesnog odgoja očekuju djecu koju podučavamo. Razine značenja koje nam mogu pomoći da dostignemo taj toliko cijenjeni ali nedostižni cilj osposobljavanja djeteta ka aktivnom i zdravom životnom stilu van škole. Andrew Hawkins ide i korak dalje i smatra sljedeće: "definiranje (tjelesnog odgoja) u pragmatičnim, utilitarnim, materijalističkim terminima (npr. u terminima potpojmova zdravlja i zdravog životnog stila) je predlaganje svrhe koja je nešto manja od čovječne; prema tome, gubitak našeg profesionalnog duha. Takav pristup može imati prednosti koje su kratkog daha u novcu, prestižu i utjecaju ali po cijeni stvarne uloge humanizacije." Ovo je sve u redu na filozofskoj razini no šta to zaista znači nastavnicima i trenerima u pogledu njihove struke? Kako možemo obezbijediti iskustva sa značajem na jedan praktičan način unutar tjelesnog obrazovanja i odgoja i omladinskog sporta?

Kretchmar upozorava da je "Možda i previše tražiti od bilo koga od nas da bude zabrinut ne samo za podučavanje kretanja naših učenika (...) već i uspostavljanju temelja za njihovo kretanje." U pogledu na moja iskustva podučavanja tjelesnog odgoja i mnogih pragmatičnih, utilitarnih i materijalističkih ishoda koji se sada očekuju od nas, on zaista može biti prilično u pravu. Ipak, smatram da smo dužni prema djeci koju podučavamo, i to gdje god možemo, da nastavljamo postavljati pitanja, kako nama a tako i njima, o dubljem i izvornijem značenju kretanja.

Za više informacija o Kretchmarovom okviru za smislena iskustva u tjelesnom obrazovanju, mogu toplo preporučiti radove Déirdre Ní Chróinín, Tima Fletchera i Mary O’Sullivan u Učenju o smislenom tjelesnom odgoju i na Twitteru @meaningfulPE.

Izvor: https://drowningintheshallow.wordpress.com/2017/01/14/searching-for-a-deeper-meaning-in-movement/